Intervju sa Radmilom Vojvodić

Šta reći o Radmili Vojvodić? Divotnica ljepša i od nevjeste Jadrana. Feštađuni, epruvete, pancerote i punjete ne mogu se porediti sa kestenjastim pogledom i licem od svile – naše Radmile. Na insistiranje śore Vojvodić tokom razgovora ćemo je oslovljavati sa Bebo, kako je iz milošte zove njen suprug Žaba.

Za rediteljku Vašeg kalibra ljubav je sigurno jedan od glavnih pokretača stvaralačke energije i zanosa. Da li postoje neka posebna mjesta, kakav skriveni kutak, gdje uživate u čarima seksa?

Vjerujem da prostor determiniše događaje, da je na njemu mnogo upućujućih slojeva i tragova kao na kakvom čudovišnom palimpsestu. Prati me to osjećanje i kad sam u najbanalnijem, najusputnijem noćenju u hotelskoj sobi…
A na koncu se ispostavi da vam ne znače mjesta nego ljudi. Da je svako ljudsko pokretanje, i fizičko i duhovno, zapravo - izlet u ljude. Valjda stalno i hodamo samo tim duševnim prolazima, stalno se predajući drugima i vraćajući se sebi. A ta mjesta i ti ljudi, koji mi znače… sve su to izmrvljeni komadići životne pripovijesti koje volim i koje ne pokušavam da  sastavim u srećan završetak. I dobro mi je tako… Mogla bih izdvojiti samo jedno “mjesto” - stavljam ga iznad svih kriterijuma, smatram nekom vrstom opsesije – brod. Njegovo veličanstvo brod. Ne treba bježati ni od šporeta, ali morate voditi računa da ringle ne ostanu uključene, kao što se to nedavno dogodilo bardesi crnogorskog glumišta Dragici Tomas, hahahahahahahahaha… hm..

Dugo ste radili na opremanju Vašeg zamka na Gorici. Da li konačno taj prostor doživljvate kao svoj pravi i jedini dom?

Što me to pitate? Ja kao vlastiti dom doživljavam svaku pozorišnu kuću, a zagrljaj bliskog bića najtoplijim boravištem na ovome svijetu. Hoću reći, nije važno gdje i kako živite, već gdje pripadate. Dom… roditeljsko, prijateljsko  utočiste… je tamo gdje pripadate! Mnogo je to više od tople postelje, prisnosti za trpezom, zaklona i osame kad ti je potrebno… Najzad,  profesionalni nomadski život naučio me da je razglednica svoga boravišta kao doma tek obični kič.

Znam da volite da izlazite, kako vikend provodite i gdje obično odete, koja su to dobra izletišta i restorani?

Zimi me zna obradovati i najobičnija vožnja po kiši jednim samo mojim, zovem ga Lubardinim drumom, preko Ljubotinja, u očev zavičaj. Ili čaša vina uz paštrovske masline na zubatom suncu ispred “Langusta” u Pržnu… ah, čaša vina na kakvoj primorskoj terasi, bilo gdje blizu mora. Zapravo, nemam ustaljeni ritam rada, ne živim uredno, pa i subotu i nedjelju mogu zamisliti radno. A izbor mjesta za izlazak je skučen, ponuda uniformna, jadno nemaštovita, požalila bih se, najkraće. Izlazak je, zapravo, izazov druženja. Najbolje, rekla bih, se može jesti u “Maši”. Sa nacionalnom kontinetalnom kuhinjom sam načisto samo u “Konaku”. Nigdje drugo. Za sjedenje i ćaskanje nekad mi prija urbana i prijatna atmosfera “Dalija”, nekad s društvom zalutam u noćnu gužvu “Buda bar”-a i “Berlin”-a.

Vaša posljednja predstava Everyman Đilas naišla je samo na riječi hvale. Neki se fazani i veprovi pojavljuju na daskama koje život znače. Otkud Vam ta genijalna ideja?

Bila sam zapanjena kada mi je država Crna Gora, MOJA CRNA GORA, uskratila sredstva za preparirane životinje, bez kojih se predstava ne bi mogla odigrati. Ako sam nešto shvatila za svojih tridesetak godina života, to je da se na muci poznaju junaci, što bi rekao veliki Momo Kapor. Bila sam skrhana, obavijena bolom kao pelerinom. U trenutku kada se čitav projekat  ljuljao nad ambisom, palo mi je na pamet da bi trebalo organizovati lov. Kao dobrovoljac se javio domoljub i kompozitor Žan Mišel Žaro Mirković. Mišel je sa Lovćena snajperom gađao cetinjske veprove. Fazane sam dobila na poklon od divnog gospodina, direktora nacionalnog parka Skadarsko jezero, Gorana Škatarića. Ovaj hrabri čovjek je praćkom usmrtio fazane za koje se kasnije ispostavilo da su velikosrpki špijuni.

Da li je tačno da Vam je ministar kulture jednom prilikom poklonio skupocjenu Pradinu bundu, i da Vas od tada prijatelji zovu Rada Prada?

Ne, otkud znate?

Dr Miomir Maroš